Došašće sa sv. Pavlom

Iščekivanje

Sveti bi se Pavao zacijelo odmah s nama složio ako bismo čovjeka definirali kao biće čekanja. Jednako kao što kosti nose tijelo, tako naše duhovno biće drže niti čežnje i žudnje za onim što ima doći i što će se ostvariti. U osmomu poglavlju Poslanice Rimljanima Pavao govori kako su kršćani »u nadi spašeni«. Mi još ne gledamo u punini svoje otkupljenje i svoje posinjenje kojim smo, poput Krista, Božja djeca. Ali ih postojano iščekujemo i već imamo prve plodove. Kristovim darom već imamo prve plodove Duha, ali još uvijek »uzdišemo«, piše Pavao. Naše ljudske patnje u njegovoj su teologiji »porođajne boli« (Rim 8,22).

Pavao međutim ističe kako mi ljudi u tome nismo usamljeni i izolirani. Po Pavlovu sudu, i u tome smo dio ovoga svemira u kojemu živimo. Pavao prepoznaje kako je sve Božje stvorenje usmjereno prema naprijed, isteže se čeznutljivo prema onomu dovršetku i svrsi koje mu je Stvoritelj namijenio. Zato je advent vrijeme kada se valja vratiti prirodi. I otkriti kako »sve stvorene zajedno uzdiše i muči se« (Rim 8,22). Sveta je to čežnja, premda bolna, koja nosi prema naprijed.

Danas, kada govorimo o financijskoj krizi i lomu na svjetskoj razini, nije teško shvatiti o čemu Pavao govori kada gleda kako je »stvorenje podvrgnuto ispraznosti« (Rim 8,20). Isto tako, kada čujemo o prirodnim katastrofama koje ubijaju mnoštvo nedužnih, žudnja stvorenja o kojoj Pavao piše tješi nas jer smjera na odgovor Boga, dobroga Oca, koji zna tajne svijeta. S povjerenjem u Božju providnost smijemo – njegujući nadu – sve to promatrati kao porođajne boli.

Sa svetim Pavlom, eto, u došašću postajemo svjesni svoje nedovršenosti i znamo da smo solidarni sa svijetom u kojemu živimo.

Obraćenje

Pavao, veliki obraćenik, koji je pronašao za sebe nov životni prostor u Kristu, jasno će reći da teži prema naprijed i iščekuje ono što tek treba postići. Ne kaže on oholo da je već došao do cilja. Gorljivi apostol koji je život predao Kristu otvoreno priznaje Filipljanima da još nije dopro do savršenstva, još nije postigao cilj (Fil 3,12). On se pruža prema onome što je pred njim i što još mora ostvariti. Želi upoznati snagu Kristova uskrsnuća, želi biti zajedno s Kristom u njegovoj patnji.

U naše vrijeme brojnih religijskih i pseudoreligijskih ponuda Pavao je orijentir. On hiti k cilju (Fil 3,14), želi prispjeti k uskrsnuću mrtvih (3,11). Ako mi danas ističemo da čovjek mora biti autentičan i mora sama sebe pronaći i ostvariti, Pavao je i u tome putokaz. Sama sebe želi pronaći u Kristu. Da se u njemu nađe – piše on – sve ostalo gubi. »U Kristu« – to je sveti prostor gdje se dezorijentirani čovjek može opet pronaći. Smiriti se, pronaći svoju vlastitu ljudsku bit.

U suvremenomu tržišnom govoru i menadžerskom pragmatizmu Pavlov je vidik moderan i jasan: Krist je dobitak. Njega treba steći (Fil 3,8).

Govoreći o čovjekovoj usmjerenosti na ono što dolazi, Pavao će u Poslanici Efežanima postaviti jednoznačan kriterij: treba doći do »mjere uzrasta punine Kristove« (Ef 4,13). Uzrast koji je dosegnuo utjelovljeni Božji Sin – to je mjerilo. Mogli bismo čak i suvremenomu individualizmu i novomu mitu o ljudskoj veličini i čovjekovu razvoju pripisati pozitivne silnice, promatramo li ih Pavlovom oštrinom. Doista, valja prispjeti »do čovjeka savršena« (Ef 4,13). Traži se »rast« (Ef 4,16). Zahtjevna je askeza koju nam Pavao zadaje. Pri tomu on međutim usvaja i aktualizira prve zapovijedi koje je Stvoritelj povjerio čovjeku, svojemu stvorenju, i koje poznajemo s početka Svetoga pisma. Rastite! Postanite veliki! – stoji u tekstu koji obično promatramo samo pod vidikom multiplikacije (Post 1,28). Pavao razjašnjava: cilj je uzrast punine Kristove (Ef 4,13), a put je ljubav (r. 15.16).

Dan Gospodnji

U prvim dvjema nedjeljama adventa, koje su u liturgiji usmjerene na drugi Kristov dolazak, lako ćemo prepoznati živi odjek prvoga i predragocjenog kršćanskog dokumenta u Novomu zavjetu – Prve poslanice Solunjanima. U najranijemu svojemu spisu Pavao govori upravo o dolasku Gospodnjemu (1 Sol 4,15). To mu je ishodišna tema.

Početak crkvene godine pogled je na svršetak i slavni dolazak koji je Isus više puta najavio. Pavao se ne zamara određivanjem vremena koje nam nije dano znati. Za braću Solunjane Pavao zna da nisu u tami pa ih dan Gospodnji ne može zaskočiti kao kradljivac. »Bdijmo«, poziva Pavao jer zna da nas »Bog nije odredio za gnjev, nego da imamo spasenje po Gospodinu Isusu Kristu« (1 Sol 5,9). Naše je čekanje radosno iščekivanje.

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *