Dijete Božje

Božić je nov početak na Božji način. Sila i veličanstvo Svevišnjega skrila se u novorođeno dijete. Božić je novi čovjek. Na početku Svetoga pisma stoji svemogući Gospodar i Stvoritelj koji riječju poklanja bitak nebesima i zemlji, suncu i moru, svekolikoj prirodi i čovjeku-zemljaninu. Na početku Evanđelja isti se taj Bog daje vidjeti u čarobnim očima djeteta, u njegovu posve nježnu lišcu, u razdraganim ručicama koje, ispružene, pokazuju da je ovisno o njezi i skrbi, o toplini i ljubavi. Treba ga poviti i zagrijati, nahraniti i umiriti. Treba mu sve.

Slatka je raznježenost dok gledamo to dijete, velika je ljubav kojom ga treba zbrinuti. Pravo je da je blagdan Božića iz dubine kršćanskoga otajstva ušao u civilizaciju svijeta kao dan obitelji i zajedništva, veselja i darivanja. Veza je to s Bogom koji još uvijek čeka da se obratimo. Putokaz je to po kojemu je velik povratak moguć.

Naredba o popisu svega svijeta, koja je dovela roditelje u Betlehem, proizvela je zacijelo poznatu i vrlo modernu zbrku. U taj će stres ući Božji Sin. Treba prikupiti dokumente, jedne i druge. Treba se prijaviti i pronaći upute kamo i kako. Treba propješačiti kilometre, stajati u redu i čekati – dugo, predugo. Treba upisati ovo i ono, platiti i opet neku dažbinu. Vlastiti svijet postaje tuđ i dalek kada ga pritisne administrativna gužva, službeni odgovori i mnoštvo neljubaznih, nepoznatih, bilo strogih, bilo izgubljenih, lica. Poznajemo mi to. Iz dana u dan. Iz općine i s posla, iz škole i ambulante. Pod taj stres Josip iz Galileje i njegova zaručnica Marija moraju podmetnuti svoja leđa. U takav stres dolazi rođenje Božjega djeteta.

Podvrgavajući se propisu, sveti se roditelji vraćaju na izvore, u svoj grad (Lk 2,3). Božić znači poštivanje i njegovanje tradicije vlastitoga naroda. Opisujući dolazak Josipa i Marije, koja očekuje dijete, evanđelist Luka upotrebljava riječ koja označava vlastiti »rod« (πατρια) iz kojega netko potječe. Pristizanje u »grad Davidov« (Lk 2,4.11) unaprijed naznačuje ime koje će izgovoriti anđeli u blaženu navještaju o velikoj radosti. Došavši u Betlehem, Josip i Marija dolaze u zavičaj kralja koji je primio Božje obećanje o vječnome kraljevstvu i o kući koju sam Gospodin gradi (2 Sam 7) pa se ne moraju uzalud mučiti graditelji. Vraćaju se na početak, prije grijeha koji je donio rascjep i zavadu u narod, prije nego što su, ne slušajući proroke, izgubili i mir i zajedništvo, i hram i državu.

Kada nam Evanđelje stavlja pred oči Josipa i njemu obećanu Mariju koja je trudna, onda svraća naše misli na suvremenu poljuljanu ustanovu braka. Pravedni Josip hrabro uzima k sebi ženu svoju, jer Bog tako hoće. Trudnica-zaručnica Marija svjedok je Božjega pogleda na one mnoge premlade majke koje su kadikad i od najbližih prezrene, osuđene i odbačene bilo iz religioznih, bilo iz novčanih razloga i računice ugleda. Bog gleda samilosno i zahtjevno. Nije Bogu svejedno što danas međusobnu vjernost muža i žene stavljamo u pitanje. Zato već tada šalje svojega glasnika Josipu (Mt 1,20). Bog želi da dijete pod srcem dođe na svijet, pa makar mi uskraćujemo mjesto u svratištu. Novi je čovjek uvijek Božji dar i zadaća od Boga povjerena.

Dijete Isus ne rađa se, znamo, u Jeruzalemu nego u Betlehemu. Nije u kraljevskoj zgradi, nego u jaslicama. Obavijest o rođenju Spasiteljevu ne pristiže u upravno središte, nego na polje, među pastire, one koji su izvan kruga dnevnih događaja. Radosna vijest nije objavljena usred bijela dana nego po noći.

Pastiri su siromasi. Riječ koja označuje da su prebivali na otvorenome znači da su praktično beskućnici, žive pod vedrim nebom (ἀγραυλοῦντες Lk 2,8). Njima je povjerena tajna o Spasitelju. Kada Crkva u svojim najvažnijim dokumentima ističe brigu za siromašne kao našu posebnu zadaću, onda ima dobre temelje za to. Siromasi su čuli od Božjega glasnika tko je Krist (Lk 2,11).

Već jedan korak u uspostavljanju pravednosti doprinos je velikoj radosti koja vrijedi za sav narod Božji. Dostojno plaćen liječnik manje će biti u opasnosti da bude podmićivan i da izvrgava ruglu vlastitu struku. Pristojno nagrađen učitelj bit će motiviran za obrazovni rad jednako kao i menadžer koji zastupa interese svoje tvrtke ili političar koji se bori za svoju stranku. Mediji koji počnu služiti komunikaciji među ljudima u zajedničkim valjanim pothvatima, a prestanu zavoditi i bacati kosti za intelektualno glodanje, postat će dio božanskoga projekta evangelizacije.

Nisu pastiri priglupi lutalice koje bi opčarala i zaludila noćna prikaza. Ne zastaju na anđeoskome viđenju, nego točno raspoznaju da su riječi koje glasnici donose Božje riječi. »Da pogledamo što nam to Gospodin objavi«, vele oni jedan drugome (Lk 2,15). A »Gospodin« jest izraz kojim grčka Biblija prevodi vlastito, sveto ime Božje – Jahve. Kada, na udivljenje slušatelja, pripovijedaju što im je rečeno (λαλέω Lk 2,18) i kada hvale Boga zbog toga (αἰνέω 20), sami postaju anđeli (usp. αἰνέω r. 13; λαλέω r. 17).

Vojska (στρατια Lk 2,13) koju ima Bog nad vojskama, Sabaot, objavljuje se u čas kada i nejako Novorođenče. Božja vojska dolazi uz rođenje, radost i spas, i prokazuje vojsku koju ne vodi Bog pa donosi propast i smrt. Nije to u Božje ime kada se pokreće rat, ubijanje i teror jer nebeskim je postrojbama, eto, vlastito donositi slavu Bogu i mir ljudima.

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *