Dan smrtne muke

Dan je smrtne muke. Ostajemo bez riječi. U tišini smo kao što na grobu nekoga koga volimo duša guši svoj plač, a riječi nema. Pred odrom nekoga koji nas je volio u šutnji gledamo, a suze teku same. Da, podigni danas pogled prema križu, kršćanska dušo, i promatraj! Svi danas stajemo sa žalosnom majkom pod raspelom. Crkva je pod raspetim Isusovim tijelom da plače gorki plač.

U devet izjutra – piše Sveto pismo – krvnici su strgli odijelo sa svetoga tijela, grubo su pribijali osuđenika – jednu ruku, pa drugu i napokon noge. Dobrostivi Spasitelj prikovan je na križ. To je naša ljudska hvala za božansku dobrotu. Dok su se čavli zabijali, krv je nemilosrdno tekla iz udova izmučenih bičevanjem, trnovom krunom, križnim putem. Najljuća je bol razdirala srce Patnika kojega su usred noći kao razbojnika pograbili, a on je bio u molitvi. Noć bez sna, lažni sud, poniženje i udarci, svjetina koja urla i zlobno se ruga – sve je to povećalo boli. Šest sati trajat će agonija. Punih šest sati na drvu križa visio je Spasitelj svijeta.

Spasitelj izvršava svoje poslanje do kraja. Veliki je petak za nj još jedan dan velikih djela. On moli za svoje krvnike. Traži za njih oproštenje kod Oca. On tješi raskajanoga zločinca. Obećava mu blaženu vječnost. Daje majci i učeniku sveti nalog. Kod pashalne večere rekao je: »Ljubite jedni druge.« Sada kaže »Evo ti majke. Evo ti sina.« Ljubljeni učenik ljubit će Majku, Majka Isusova s ljubavlju preuzima skrb za učenike.

U podne je nastupila mučna i duboka tama. Umjesto da podnevno sunce sja, svijet se do kraja smračio. Sveobuhvatna je to tama – bilježe evanđelja – po svoj zemlji. Jača od one u koju je izdajnik Juda izišao. Tri puna sata nemilosrdno vlada. To je mrak našega svijeta zahvaćena mržnjom i prijevarom. To je tama našega srca kad god grijeh u njem vlada. To je pomračenost čovjeka koji je digao ruku na svojega Boga.

Spasitelj i tada još živo pazi da se Pisma ispune. I kada bolni krik o Božjoj napuštenosti izrekne kao molitvu Ocu riječima Psalma, i tada će još jasno priznati da je to njegov Bog. Osjećaj pripadnosti i predanja ni u krajnjoj boli ne ukida: »Bože moj« – govori. Ti si moj, a ja sam tvoj – i sada u najvećoj boli.

U tri poslije podne raspeti je sluga patnik još jednom bolno zavikao. Predao je svoj duh u ruke Očeve. A zatim će doći mir. Dovršeno je. Mrtvo tijelo ljubljenoga Sina opet spuštaju u krilo Majke gdje je i na početku bilo. Srce Sina Božjega prestalo je kucati. Ali i u smrti ono se otvara za život svijeta. Izvor je koji pere grijeh i hrani duše. Zbog njegove žrtve dužni smo sve svoje sile Bogu posvetiti i graditi novi svijet u kojemu križ nije ukras i nadgrobni spomenik, nego sveti znak spasenja i novoga života. Zbog njegove žrtve njemu se klanjamo i njega blagoslivljamo. I danas. Iskazujemo mu svu pobožnost i ljubav srca svojega, poštovanje i čast jer je svojim svetim križem svijet otkupio.

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *