Dajte im vi

Isus za sebe kaže »Ja sam svjetlo« (Iv 8,12). To su svjetlo odabrani i najbliži smjeli vidjeti na Gori preobraženja kada se Isusovo lice izmijenilo, zasjalo je kao sunce, a odjeća mu je zablistala nadzemaljskim sjajem. Haljine mu postadoše bijele kao svjetlost, piše Matej (Mt 17,2). Za Isusa samoga to je važan trenutak. Dobio je Očevu potvrdu, baš kao onda na početku kod krštenja. On zna da je ljubljeni Sin. U toj ljubavi njegove su sigurnost i odgovornost.

Točno je Isus rekao: Tko njega slijedi, sasvim sigurno ne će ići po mraku (usp. Iv 8,12). Učenici su to osjetili i onda kada su nakon dugačka dana na pustome mjestu vidjeli silinu njegova blagoslova. Od pet kruhova i dvije ribice (Mt 14,17) bilo je hrane ne samo za njih, nego i za sve veliko mnoštvo onih koji su pješice došli iz gradova. Pala je večer, piše Evanđelje, ali Kristovo je svjetlo sjalo. Nije teško proračunati. Ako Evanđelje izvješćuje da je bilo 5.000 muškaraca, pridodajmo tome žene i barem po jedno dijete, doći ćemo na 15.000. Koliko je to? Kao gledalište u manjoj košarkaškoj dvorani. Ljudi su na okupu. Tu, u zajednici živih ljudi ponajviše se očituje naša odgovornost.

Svjetlo je Kristovo srce. Ondje počinje božanska odgovornost. Pred realnom potrebom ljudi osjetio je Isus sućut i smilovanje (Mt 14,14). U dubinama Kristove duše plamti živo zanimanje za Božje stvorenje. Osjećaj odgovornosti u čovjeku počinje kada osjeti sućut i sažaljenje, kada je dirnut i ganut. Iz toga slijedi akcija.

Učeničko oko prepoznaje i uočava. Dragocjen je to korak. Učenici iz svoje inicijative pristupaju Isusu i govore mu: »Mjesto je pusto, a dan je minuo. Otpusti ljudi da pođu u sela i nabave si hranu!« (Mt 14,15). Vide potrebu – glad, koju i sami osjećaju. Nude i neko rješenje. Uobičajeno i normalno. Postupaju posve korektno. Brižnim srcem vide kako stvari stoje i odgovorno predlažu što je u njihovoj moći.

Ali tko slijedi Isusa, ne mora po mraku koji se već spustio ići do sela i kupovati hranu. Isus donosi preokret. Isus će svojim autoritetom sve smiriti i zaustaviti. Umjesto da umorni i gladni po tami traže put do okolnih naselja, svi će u miru sjesti po travnatoj ledini i predahnuti.

Obrat koji učenici doživljavaju silan je. Mi, koji ipak najviše volimo prekriženih ruku sjediti u svojemu miru; mi, koji po navici očekujemo da se netko drugi pobrine i vrlo lako kritiziramo tuđe loše poteze; mi, koji volimo dijeliti dobre savjete i bolje ideje ili barem ugodno kavanski analizirati situaciju, odjednom stojimo pred nevjerojatnim zahtjevom. »Dajte im vi jesti«, kaže Isus (Mt 14,16). »Dajte im vi« poziv je i zapovijed koja pokazuje da je odgovornost prije svega u osobnomu poduzimanju. Valja krenuti od sebe i svojega. »Dajte im vi« poziv je koji Crkva stoljećima sluša od svojega Glavara i Spasitelja i dužna je na nj odgovoriti.

Odgovor učenika koji s pravom izgleda više kao izgovor upozorava na njihovu ograničenost i skromnost onoga čime raspolažu. Pravo kažu. Imaju samo pet kruščića i dvije ribice (Mt 14,17). To je i za dvanaestoricu gladnih momaka premalo! Isus pokazuje da odgovornost učenika znači akciju: moraju donijeti što imaju (Mt 14,18). Potom će, još jednom, upravo oni primati iz ruku Isusa koji razlama kruh i oni će donositi ljudima (Mt 14,19). Ipak, Isus preuzima odgovornost na sebe. Početak čudesnih djela i prvi odgovor jest pogled u nebo i zahvala (Mt 14,19).

Za razliku od nas koji tako lako svojim postupcima i riječima bližnjemu slamamo srce, Isus, dok lomi kruh, pokazuje drugu sliku. On sam je kruh živi koji je s neba sišao. Dopustit će da mu na križu srce bude probodeno. Kruh je slika. To je njegovo srce koje biva slomljeno. On je kruh koji se lomi za život svijeta.

Rješenje koji Isus nudi višestruko je plodno. Učenici odjednom svjedoče kako ono malo i siromašno što imaju, što su od srca dali, postaje veliko i vrijedno. Njihov jadni darak postaje dragocjena hrana za mnoge. Svi su jeli i svi su se nasitili (Mt 14,20). Od onih pet kruščića i dvije ribice, koliko su uložili, ostalo je toliko toga kao čista dobit. Punina je prikupljena. Svakomu od dvanaest apostola jedna puna košara. Njih dvanaest (Mt 14,20).

Važna je hrana, važna su izliječenja prije toga. Ipak, čini se da su ponajviše Isusovi učenici u pravoj školi. Kaže Isus da je on svjetlo svijeta. Ali i svojim je učenicima rekao: »Vi ste svjetlo svijeta!« I u tome se solidarizirao s nama ljudima. Kao što je na sebe uzeo ljudsko tijelo i pravu ljudsku sudbinu, tako nama daje da budemo svjetlo kao što je on svjetlo. Učenici su to osjetili kada su dijelili kruh koji je Isus razlomio i njima davao. Učitelj će tražiti: »Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima (Mt 5,14)!« Upravo su to učenici učinili kada su onomu mnoštvu od petnaestak tisuća donosili hranu.

 

Nekategorizirano

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *