Činite i vi!

»Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima« (Mt 7,12)! Krist Gospodin nam daje hrabar, ali zahtjevan sažetak Zakona i Proroka. Iz Evanđelja nam je znano koliko je Isusu Očev Zakon na srcu. Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje ne će proći. Nijedna riječ, ma nijedno slovce Zakona ne će izostati, dok se sve ne zbude (Mt 5,18). Pa ipak, Isus odvažno stavlja pred nas pravilo koje, po njegovim riječima, vrijedi koliko i cjelina pisane predaje. Što želimo da nama čine, činimo ponajprije mi sami bližnjima koji s nama sudbinu dijele.

Sjesti za stol, jadikovati i kukati nad teškim prilikama i mukama koje trpimo, to znamo. To je lako. Štoviše, nemilice kritizirati, i to uz kadikad preciznu analizu, kadri smo i u isti čas spremni. Optuživati zloću drugih, osuditi pogrješne poteze odgovornih, i u tomu smo vični. Čovjek kao da željno čeka zgodu kada će tuđu golotinju i sramotu iznijeti na vidjelo. A upravo to nipošto ne želi da mu drugi čine. Ako želim biti zaštićen, moram i sam zaštititi.

Stiže nas, eto, hitan Kristov apel. To je naredba i zov našemu maru i našoj dovitljivosti: »Činite, poduzmite, krenite…!« Ovakav će poziv naše navike da se tužimo i optužujemo naglavce okrenuti. Davno je Bog u osjetljive niti naše duše utkao čvrstu potku slobode. Redovito tako biva da za prilike u kojima živimo i sami dajemo svoj obol. Odgovorni smo. Ako je dobro, i sami smo zaslužni; ako ne valja, i sami smo krivi.

Što želimo da nam čine, činimo! Sam Isus, međutim, ide i preko granica ovoga zakona. Nije želio da mu drugi služe, ali on sam je služio. Kod Posljednje večere Isus, premda je Gospodin i Domaćin, nije sjeo i čekao da ga posluže. Sam se opasao i apostolima prao noge. Poduzeo je i više negoli je želio da mu drugi čine.

Što mi to doista želimo od drugih? U dnu duše nipošto ne žudimo za onim površinskim užitkom koji nas ostavlja praznima i nezadovoljnima. Premda lako takav dojam vlada, ipak mi ne čeznemo za onakvim udobnim i lagodnim životom koji razara nutarnje sile, raspaljuje strast, pomućuje pamet i dubinsku čežnju ostavlja iznevjerenu.

Mi tražimo svjetlo u časovima odlučivanja. Želimo da nam drugi čovjek ponudi dio svojega velikog srca kako bi nas oslobodio od straha. Želimo da nam ljudi budu potpora u zahtjevnim dužnostima kada osjećamo vlastitu nemoć. Želimo da nam pruže ruke pa da surađujemo i zajedno gradimo kraljevstvo Božje. Pružimo ih, dakle, mi ljudima! Ponudimo velikodušno svoje srce u borbi protiv straha, darujmo snagu u slabosti! Bit će to sveti aktivizam, uvježbavanje u Kristovu zakonu.

Na tomu putu ispriječit će nam se naši grijesi. I dobro je da postoji vrijeme pokore, vrijeme da se ponizno susretnemo s obiljem vlastite slabosti. Jedino tako spoznat ćemo jednu od temeljnih tajna svoje vjere: grijeh koji smo u prošlosti počinili jest otkupljen grijeh. Težinu naših zločina Otkupitelj je preuzeo na se. Kao što je biblijski narod čuvao spomen na Božje izabranje i njegovu vjernost, tako i mi trajno pamtimo otkupljenje. Božje djelo za čovjeka. Molitva je sveti prostor u kojemu se čuva sjećanje na Božja djela.

Što želimo da nam čine, činimo! Ne žudimo li mi iz dna srca za molitvama drugih? Koliko puta su nas već poduprle molitve bližnjih! Ako je tako, ako želimo i s pravom očekujemo da ljudi za nas kucaju na vrata Božjega smilovanja i snage, molimo i mi za njih. Ištimo i dat će nam se, tražimo i naći ćemo, kucajmo i otvorit će nam se! Ako se odvažimo, vrlo ćemo brzo otkriti da našoj iskonskoj čežnji odgovara da budemo veliki molitelji.

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *