Zaogrnut slabošću

Rođenje Krista Velikoga svećenika

Ovo su dani kada je cijeli svijet spreman poslušati blage riječi nebeske utjehe. U božićne dane ljudi će od srca davati i primati darove. Tražimo blizinu. Razumljivo nam je obećanje kojim se Otac nebeski trajno obvezao na vjernost: »Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin« (2 Sam 7,14; Heb 1,5). Riječi koje prorok Natan prenosi kralju Davidu Poslanica Hebrejima uzima da protumači Isusov dolazak na svijet. Bog nam je progovorio u Sinu (Heb 1,2). Bog će ga postaviti za Velikoga svećenika, on će ga proslaviti (Heb 5,5). Gdje se prirodnije očituje njegova »nedužnost i neokaljanost« (Heb 7,26) do u pogledu na Dijete koje leži u jaslama i dira u srce?

U ove dane

Brojni su hramski svećenici iz dana u dan obavljali sveto bogoslužje. Veliki je svećenik svake godine na blagdan ulazio u najposvećeniji predio iza zastora, unoseći krv-pomiriteljicu. Međutim, u betlehemskoj noći na svijet se rađa Sin. Mojsije, izbavitelj i zakonodavac, za cijelu je kuću Božju bio opunomoćenik, ali Isus, Sin, jest iznad – na višoj razini (Heb 3,6), smješten ponad zgrade svih dosadašnjih Božjih djela. U Poslanici se tumači da Isusovo svećeništvo ne počiva više na pravnim propisima i formalnim odredbama Zakona, nego na živomu Božjem obećanju, na časnoj riječi kojom je Bog najvišim autoritetom prisegnuo (7,8). Novi svećenik sada se pojavio da dokine grijeh svojom žrtvom (9,26).

Božić je dan kada Bog upućuje nov poziv pristašama prvoga Saveza i svih svjetskih vjera. To je novi dan – novo Danas – o kojemu se u Poslanici Hebrejima na temelju Ps 95 govori (4,7). Danas se pred očima ljudi otvara bit Božjega bića. Božić je dan meka srca koje je spremno poslušati Božji glas.

Danas te rodih

U tajni betlehemske noći vječno, božansko rađanje poprima opipljive razmjere i konkretan lik, vidljiv oku svijeta. Kao što Otac, koji je na nebesima, odvijeka daje život ljubimcu-prvorođencu, tako Majka, ponizna službenica, pod neuglednim i nedostojnim okriljem staje izvan Davidova grada, rađa svojega sina. I u tim dragocjenim, delikatnim trenutcima dok ulazi u naš svijet, vječni Sin povezan je s Ocem. U dijalogu ljubavi izriče mu svoju odanost i spremnost koje će bitno obilježavati novoga, vječnog svećenika: »Evo dolazim vršiti volju tvoju« (Ps 40,8; Heb 10,7.9).

Božji sin postaje smrtan čovjek. Jednake žile i tkivo, srce i osjećaje koje mi imamo, sada i on prihvaća. Male ruke i dražesno lice koje plijeni pažnju sjaje iz betlehemske štalice i dozivlju u pamet najvažniju stvar na svijetu: Posvetitelj – Bog, i posvećeni – čovjek, od jednoga su (Heb 2,11). Priklanjajući se svim srcem, kao dionik, vječnomu božanskom planu, postaje braći sličan (2,17). Ako smo još početnici i nismo napredovali u obraćenju, nismo još za tvrdu hranu, nego nam treba mlijeka (Heb 5,11) – evo, on sam postaje takav: mališ koji se majčinim mlijekom hrani. Sam postaje nejače (usp. Heb 5,13) da nama u našoj nedoraslosti i duhovnoj slabosti bude blizak.

Iskušavan trpi

Očito Isus od početka trpi. Sam je iskušavan – rođenjem u štali, tvrdom slamom u životinjskim jaslama, krutom oskudicom pa će u tomu iskušavanima pomoći (Heb 2,18). Uzdrmani gospodarskom krizom, uplašeni pandemijom, radije i dublje shvaćamo kako je on »supatnik u našim slabostima« (4,15). Točno ćemo pjevati ovih dana: »Trpi čim se rodi.« Zaogrnuo se slabošću.

Kao slabašno, o njezi ovisno dijete, prepatio je Isus prve nevolje. Svi mi u izloženosti i oslonjenosti na ljude oko sebe stječemo spasonosnu naviku poslušnosti – tako i on započinje put na kojemu »iz onoga što prepati naviknu slušati« (Heb 5,8). Gdje su prve suze potekle ako ne upravo u toj svetoj noći – »suze s kojima će upućivati svoje molitve« onome koji će ga naposljetku i spasiti od smrti (usp. Heb 5,7)?

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *