Za Kristom

Isus obećava onomu čovjeku koji ide za njim da ne će ići po tami, nego da će imati svjetlost života. Tako nam objašnjava da nasljedovanje Krista sa sobom donosi svjetlo koje obasjava ljudski život. U suvremenoj dezorijentiranosti i zbrci ideala i idola to je vrlo dragocjena stvar. Danas kada stojimo pred ozbiljnim i zahtjevnim pitanjima, presudnima za povijest čovjeka i svijeta, Kristovo je svjetlo odlična pomoć i putokaz. Kada ne znamo kamo i kako dalje u životu, kada ne znamo kako ispravno odabrati, u svjetlu Kristova života smijemo potražiti smjer i pravila.

Kršćanska odgovornost ima u sebi nešto vrlo utješno i oslobađajuće. Prvo što apostoli čine na poziv Isusov jest: spremno ostavljaju sve (Lk 5,11). Početak odgovornosti jest zahvalno prepoznati i priznati da je Bog darežljivi Gospodar stvorenja i da njegov promisao seže daleko dublje i dalje negoli sam osobno kadar proniknuti.

Nasljedovanje Krista oslobađa od straha pred nepoznatim jer njegov je put poznat. On otvoreno govori o njemu. I o odbačenosti i o mučenju, i o uskrsnuću. Nasljedovanje Krista čuva nas od straha pred neizmjerno velikim poteškoćama. Svatko treba uzeti i nositi samo svoj vlastiti križ.

Nasljedovanje Krista oslobađa nas od preuzetnosti kojom si pripisujemo sile koje nemamo i želimo uzeti odgovornosti koje su nam prevelike. Čovjeka, koji prehrabro i prebrzo obećaje da će za Isusom kamo god on pošao, Učitelj zaustavlja (Lk 9,58). Oslobađa ga od pogrješne ambicije upozorenjem da je stalno na putovanju – još i više negoli praotac Jakov koji je ipak imao kamen za uzglavlje.

Isus jasno govori o tome da ne moramo biti veliki kao on. Treba ići za njim. Ne moramo i ne valja trčati ispred njega jer nije učenik veći od učitelja (Mt 10,24). Nije potrebno čak ni da idemo s njime u korak, odmah uz njega. Dovoljno je da idemo za njime. I sam će nam Otac nebeski dodijeliti čast koja nam pripada (Iv 12,26). Koliko nasljedovanje Krista oslobađa vidi se izvrsno na primjeru bogataša koji je od mladosti čuvao zapovijedi. Isus mu je ponudio da se i velika imetka odrekne (Mt 19,21). Mogao ga je nepovratno uložiti, odgovorno se pobrinuti za siromahe. Stekao bi nebesko blago koje ni moljac, ni rđa, ni kradljivac ne mogu ugroziti. Ne bi žalostan otišao, nego bi slobodna duha išao za Učiteljem.

Prvi učenici, ribari, hitro, u tili čas, ostavili su mreže i lađe, čak i oca. Ali ne zato da ih neodgovorno odbace i zanemare, ne zato da zapuste ribarenje. Tko se odrekne i ostavi, steći će mnogostruko, obećava Učitelj (Mt 19,29). U lađu će ga uzeti da se malo odmaknu od obale i da mu lađa bude govornica s koje će se obratiti mnoštvu. U lađi će Gospodin pokazati da je vlastan oluju smiriti. Iz lađe će Petar poći k njemu kada za noćnih sati bude k njima po vodi dolazio.

Nasljedovanje Krista oslobađa jer se učenik treba odreći sama sebe. Apostoli uče kako se na Isusa mogu osloniti jer je jači od bolesti i gladi. Pokazuje im da je moćniji od prirodnih sila. Učenici stječu povjerenje u njega jer ima vlast i nad zlodusima koji opsjedaju i muče čovjeka. Čak i nad smrću može Isus preuzeti odgovornost kada uskrisuje jedinca udovice iz Naina i prijatelja Lazara. Istinitost njegovih riječi da će dati život kao otkupninu apostoli već vide kada donosi ljudima oproštenje grijeha. Uz Isusa apostoli uče i iz iskustva vide da zapravo on sam preuzima odgovornost za njih. Nazvat će ih prijateljima. I takav je postupak plodan.

Nakon Isusova uskrsnuća Petar je ribar (Iv 21). Baš kao i na početku. Ali promjena je očita. On sada vodi, ide ribariti na Genezaretskome jezeru, a ostali idu s njim. Mučna noć nije donijela uspjeha. Praznih su ruku, umorni, iscrpljeni – frustrirani. Još jednom Isus preuzima odgovornost. Isus pripravlja doručak poput evanđeoskoga gospodara koji nagrađuje svojega slugu. Isus preuzima inicijativu i pretvara promašaj u pun pogodak. Na njegovu riječ ponovno bacaju mreže. Isus je sada odgovoran i njegova odgovornost donosi obilan plod: lovina je vrlo, vrlo obilna.

Isus će od Petra tražiti da položi račun. Triput Petar mora dati odgovor. Mora odgovarati za trostruko zatajenje. Isusu je odgovoran. Tako Petar postaje spreman preuzeti Učiteljevu zadaću. Isus je dobri pastir. Sada tu službu povjerava Petru: »Pasi ovce moje! Pasi jaganjce moje!« (Iv 21,16). Isus je dobar pastir zato što je do kraja upoznao, uzeo je na sebe sudbinu ovaca, sudbinu janjeta. Jaganjac je Božji. Kao janje na klanje odvedoše ga.

Petar je prošao školu vlastite slabosti i grijeha, i božanskoga oproštenja. Doživio je pomirenje s Isusom koji triput prihvaća njegovu potvrdu ljubavi. Sada je spreman preuzeti veliku odgovornost. Iskazano mu je povjerenje. Isus ga je učinio ribarom ljudi i pastirom duša. Ali Petar je dobro čuo svoj zadatak: Isusove ovce i njegove jaganjce treba pasti. Isusovo je stado i pred Isusom je za nj odgovoran.

Mt 16,21–27; Mk 8,27–35
22. nedjelja u liturgijskoj godini A
24. nedjelja u liturgijskoj godini B

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *