Uskrsna pedagogija

»A mi, mi smo se nadali« (Lk 24,21) – tako govore učenici Isusu na putu Emaus u ime cijele zajednice u poznatomu tekstu Lk 24,13–35 koji ima eminentno psihološke crte. Razotkriva svu silu verbalizirane i neverbalizirane interakcije između obzirnoga, ali izravnog Pedagoga i dvojice učenika koji se nalaze u bitnoj krizi jer je njihov idealizam srušen.

Kada govorimo o Emausu, počnimo od kraja: učenici postaju svjesni da im je gorjelo srce u grudima dok su slušali Učiteljevo tumačenje (Lk 24,32). Srce je gorjelo u njima. U svojim grudima učenici osjećaju nov izvor svjetla i topline. Psihologija i vlasitito iskustvo svjedoče nam o tome kako se duševna bol sliježe u grudima. Pritišće, boli, guši, straši. Steže, probada, tišti, oduzima snagu i volju za život. Učenici na putu u Emaus osjećaju svjetlo i toplinu u grudima. Oslobođeni su od depresije. Naknadno postaju toga svjesni. Njihov je osjećaj postao zajednički. Govoreći o srcu koje je gorjelo u njima, oni ga prepoznaju i govore o njemu. Ispunja se ono što će sveti Pavao zahtijevati: neka u svima vama bude jedan stav srca i jedan osjećaj – Kristov (Fil 2,5).

Za naše je promišljanje važno ponajprije da uočimo njihovu razočaranost. Subjektivno razočarana nada dobit će svoje objektivno ispunjenje: Uz njih na putu hodi upravo onaj kome su se nadali. Ali to tek moraju otkriti.

Poznajemo Isusovu metodologiju. Pridružuje se učenicima u njihovu bijegu od Jeruzalema, od mjesta izdaje i muke. Hodi s njima (Lk 24,15). Postavlja pitanje (r. 17). Prihvaća svojevrsnu pokudu ili porugu da ne poznaje zbivanja (r. 18). Ne prigovara, nego zainteresirano traži pouku i tako biva uvršten u njihov razgovor. Ovoga puta ne poziva učenike da ga slijede, nego on slijedi njih na njihovu putu (r. 19). I strpljivo dopušta da mu iznose cijelu silu vrlo točnih podataka o njemu samome. Dopušta da što preciznije formuliraju sliku koju imaju o njemu (r. 19–24). Potom im u svojevrsnu protunapadu neuvijeno prigovara da njima nedostaje poznavanje i razumijevanje stvari (r. 25). Poučava ih na temelju zajedničkoga im autoriteta koji oni poznaju i priznaju, a to je Sveto pismo (r. 27). Kao što je na svoj način odglumio neznanje, pitajući o događajima u Jeruzalemu, još jednom pedagoški glumi, kao da želi poći dalje (r. 28).

Koji su učinci ovakve metode? Učenik koji odgovara Isusu na prvo pitanje ima ime, nije bezimeni nepoznati putnik. Nakon što mu Isus postavlja pitanje, u tekstu je jasno da je to Kleofa (r. 18). Učenici ne samo da Isusa prihvaćaju u svoj razgovor, nego ih toliko osvaja svojim tumačenjem da ga žele imati uza se i prije nego što znaju tko je (r. 29). Svojim postupkom Učitelj izaziva višestruk preokret: oči kojima bijaše uskraćeno prepoznati ga (r. 16) otvaraju se (r. 31). Srce koje bijaše sporo za vjerovanje (r. 25) postaje goruće srce (r. 32). Od mučne razmjene mišljenja, od toga da jedan drugomu dobacuju tumačenja i razloge (αντιβαλλω, r. 17) on ih svojim postupkom dovodi do toga da zajednički govore: »Ostani s nama!« (29). Još prije, rekosmo, negoli znaju tko je to, već dolaze do zajedničke molitve.

Zajednički osjećaj, koji se u ovoj interakciji stvorio u njima, ima i bitne posljedice. Postaju aktivni, vraćaju se u krug učenika (r. 33). Ondje će primiti radosno svjedočenje drugih.

Od naravnoga bijega u Emaus iz Jeruzalema, gdje je krv prolivena, oni dolaze do povratka koji je teološki važan. Zato što upravo tu u krugu učenika Isus dolazi među njih (r. 36). I zato što su učinili najvažniji teološki skok: križ, koplje koje se zabija u dno srca, izdaja, poruga i krvavi znoj za njih više nisu odbojne odurnosti, nego presveta cijena spasenja.

Dj 3,1–10; Lk 24,13–35
Srijeda uskrsne osmine

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *