Uskrs

uskrsli2Uskrsnuće kao povijesna zbilja

Prvi i stoga najvrjedniji izvještaj o uskrslomu Isusu zapisao je sv. Pavao u 1 Kor 15. To je najstarije svjedočanstvo u kojemu on piše kako je Isus po Pismima treći dan uskrsnuo. Ukazao se Petru s kojim je Pavao bio u trajnu kontaktu. Pokazao se velikoj zajednici od 500 učenika, zatim i svim apostolima. A i sam Pavao se, znamo, susreo s uskrslim Isusom i zbog toga se susreta obratio.

Po Markovu i po Ivanovu Evanđelju Marija Magdalena je prva osoba koja se susrela s uskrslim Isusom. Ona koja je ostala uz križ Isusov kada su gotovo svi pobjegli. Ona koja je s ljubavlju htjela iskazati počast i pokojnomu, izruganom, raspetom mučeniku. Ona treba javiti radosnu vijest da je vidjela Gospodina. Koliko god smo navikli isticati važnost praznoga groba kao dokaz povijesnosti Isusova uskrsnuća, po Svetomu pismu traži se nešto drugo. Potreban je susret s Uskrslim. Učenici moraju prepoznati da je to baš taj njihov Učitelj koji je bio raspet i još ima tragove rana, a sada živ stoji među njima. Tek tada oni, pa i mi, možemo govoriti o uskrsnuću.

Treba svakako napomenuti da Isus, koliko god otvoreno najavljuje svoju muku i smrt, svaki put najavljuje i uskrsnuće. Sva tri puta. Najavio je pred svima i znak Jonin. Kao što je Jona u ribljoj utrobi proveo tri dana, tako će i on biti u utrobi zemlje (Lk 11,30). Kod preobraženja na gori Isus pokazuje svoje pravo – božansko – lice koje će svi moći vidjeti nakon Uskrsa. Tada od odabranih traži da čuvaju tajnu sve dok ne uskrsne od mrtvih. I tom je prilikom jasno najavio uskrsnuće, premda oni još nisu shvatili što je to »uskrsnuti od mrtvih« (Mk 9,10).

Bez svjedoka

O samomu događaju uskrsnuća, kada je i kako točno Isus uskrsnuo, imamo neke naznake u Matejevu Evanđelju. Matej govori o snažnu potresu, o dolasku Božjega anđela s neba (Mt 28,2). Spominje se usporedba s munjom i sa snijegom (28,3).

Prvi razlozi zašto je trenutak uskrsnuća skriven jesu naravni. Kao i kod navještenja gdje je samo Gospa u razgovoru s anđelom u skrovitosti nazaretske kuće (Lk 1), tako i kod rođenja Kristova koje se zbiva izvan grada (Lk 2) mi, ljudi, glavne i bitne stvari vrlo lako propustimo, previdimo. Nismo zainteresirani i nismo prisutni. Drugo nas zaokuplja. Izvrstan su primjer učenici na putu u Emaus. Sve točno znaju o Isusu kako sami nabrajaju (usp. Lk 24,19-24). Ali oni odlaze. Ono najbitnije im je promaklo, nisu uvidjeli.

Osim toga sasvim konkretno: učenici su se u strahu za sebe prvo razbježali, a onda zatvorili. Nisu kod groba u trenutku uskrsnuća. Pobožne žene, kao i svi vjerni židovi, poštuju subotnji počinak. Doći će na grob kada je kamen već otkotrljan i Isus odsutan. Stražari uz Isusov grob od straha su obamrli.

Dublji teološki razlog zašto je trenutak Isusova uskrsnuća ostao skriven od očiju svjedoka može se usporediti s Isusovim upozorenjem nakon preobraženja ili zabranom da govore tko je on. Treba s poštovanjem čuvati tajnu. Uskrsnuće je tajna vjere, nije medijski spektakl površne razbibrige koji prođe pa ga više nema.

Uskrsnuo od mrtvih

Što znači da je Isus uskrsnuo od mrtvih? Isus ispunja proroštva koja je sam ponavljao. Vjerno je izvršio žrtvu, a uskrsnuće je dovršetak žrtve. Prema Pavlu, uskrsnuće je dovršetak prinosa Ocu. Uskrsnuće je nagrada za vjernost. Potvrda je Očeve ljubavi. Kod krštenja i kod preobraženja bila je to jasna Očeva riječ: “Ti si moj ljubljeni!”, sada svoju ljubav Otac djelom potvrđuje.

Stvoritelj koji je u početku od praha zemljaskoga oblikovao čovjeka i udahnuo mu dušu, sada iz groba diže svojega Sina koji je pravi Bog i pravi čovjek. Uskrsnuće Isusovo znači njegovu pobjedu nad našom ljudskom zloćom i grijehom. Božja je ljubav jača. Pavao pita: »Gdje je, smrti, pobjeda tvoja« (1 Kor 15,55)? Isusov Uskrs eminentna je potvrda naše ljudske nade u vječni život.

Među pokojnima

Svojom smrću Krist silazi do boravišta mrtvih koje je u Svetomu pismu poznato kao Šeol u hebrejskoj, odnosno Had u grčkoj tradiciji. Po Pavlovu hvalospjevu uskrslomu se Isusu klanjaju i stanovnici neba i zemlja, a i svi podzemnici. Otac mu je dao ime nad svakim imenom koje vrijedi i za prostor mrtvih.

Sukladno izgledu grobne jame Sveto pismo promatra smrt kao pad u jamu gdje je mrak i beživotnost. Ondje čovjek ne svjedoči o Božjim djelima i ne hvali ga. U liturgiji je to Velika subota. Pokoj pokojnih.

U vjerovanju Crkve Isus, koji doživljava pravu ljudsku smrt, sjedinjuje se sa svima umrlima. Uzima na sebe njihovu sudbinu. Dolazi u kontakt s njima. Svu težinu i sva pitanja koja smrt i dovršetak zemaljskoga života donose Isus ne negira, ne odbacuje, ne »izgurava« iz vidokruga, nego uzima kao svoju sudbinu. Grobnica sa zapečaćenim kamenom to potvrđuje.

O mrtvima pitaju Solunjani kada Pavao piše prvi novozavjetni spis, Prvu poslanicu Solunjanima. Njegov je odgovor jasan: Isus je Otkupitelj i mrtvih i živih (1 Sol 4).

Što znači Kristov silazak nad pakao o kojemu govori Vjerovanje? Kada je u prispodobi o bogatašu i Lazaru Isus govorio o njihovoj vječnoj sudbini, jasno je naznačio dubok jaz između krila Abrahamova i paklenih muka. Sin Božji može premostiti taj jaz, može pružiti ruku do drugoga kraja, ali nažalost ne da ga dokine, nego da ga potvrdi. Vječna propast, uporno protivljenje Bogu i Božjemu zakonu, po ljudskoj je slobodnoj odluci moguće. Krist je sašao nad pakao. Sam je iskusio ostavljenost od Oca – osjećao je da mu je i njegov Bog daleko (Mt 15,34; usp. Ps 22,2). Kada je sišao u dubinu podzemlja, djelom je potvrdio da plač, škrgut zuba i vatra koja se ne gasi nisu prazni simboli u njegovim poukama.

Ne samo produžetak života

Kristovo se uskrsnuće razlikuje od uskrisenja koje je sam izveo. Već Stari zavjet poznaje prava uskrisenja. I učitelj Ilija i učenik Elizej oživjet će umrloga mladića, kao što će Isus oživjeti jedinca udovice iz Naina. Kao slika uskrsnuća važan nam je Elizej. Kada je već položen u grob, Božji Duh djeluje preko njega. Jedan će mrtvac oživjeti dotaknuvši se Elizejevih kostiju. Isus će dozvati u život dvanaestogodišnju Jairovu kćerkicu, uskrisiti od mrtvih prijatelja Lazara.

Sve je to međutim jednostavan povratak u ovozemni život kojemu po zakonu naravi opet predstoji umiranje. To je takoreći produženi život. Isusovo uskrsnuće jest prodor Božje slave u ljudski život. On nosi tragove ranâ i hrani se običnim jelom, ali u isti uskrsni dan on je na više mjesta, ulazi u prostoriju, premda su vrata zatvorena. Uskrsli je Isus iznad fizikalnih zakona i, kako veli Pavao, jednom uskrišen, više ne umire (Rim 6,9). On pokazuje pred svjedocima ono čemu se mi nadamo o uskrsnuću tijela u posljednji dan. Iz Svetoga pisma možemo se ovdje sjetiti Henoka i Ilije koje Bog uzima k sebi (Post 5; 2 Kr 12). Nisu umrli, nego su uzeti k Bogu. Ali Isus je, za razliku od njih, doživio pravu smrt i potom ustao na novi život.

Isusovo uskrsnuće danas

Uskrs je središte crkvene godine i proslava Isusova uskrsnuća temelj je kršćanske duhovnosti. Pavao u uskrsnuću Kristovu vidi temelj sveukupne naše vjere (1 Kor 15,14). I kaže kako smo mi suuskrsnuli s Kristom (Kol 2,12). Kršćanin je uskrsni čovjek – gleda na svoj život u cjelini. Već sada me savjest poziva i nuka živjeti tako da uzmem u obzir i onu vječnost koju mi Bog dariva nakon groba.

Buđenje iz mrtvila, uspraviti se nakon pada u grijeh – obratiti se i započeti novi život, zadatci su za svakoga vjernika. Ostvarujemo ih Božjom snagom. Sada je čas da u sakramentima i u osobnoj molitvi potražimo susret s Isusom koji kaže: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.« (Mt 28,18).
ur. 16.04.2015.
Niko Bilić
 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *