Kategorije
Duhovnost

Što vidiš?

Predah i odmor potrebni su duši napaćenoj od dnevnih zbivanja, poslova, od vlastitih grijeha i od gorka nedostatka razumijevanja i ljubavi. Kao stijenj uljanice koji će se natopiti svježim uljem duša kreće u visine. Kao cvijet koji širi latice žedan sunca…

Jednom su Gospodinu doveli čovjeka koji ne vidi. Možda je bio sunčan dan, zažaren vedrinom proljetnoga neba. Možda su se zidovi okolnih kuća kupali u blještavu svjetlu, a drveće ponosno pružalo svoje grane s prvim pupoljcima. Slijepi čovjek to nije mogao vidjeti. Ali to nije bilo ono najgore.

Bilo mu je divno osjetiti da ga ljudi vode k Isusu. Uzeli su ga za ruke i poveli. Sumještani, nošeni novom nadom koju je u njihov kraj donio čudesni Liječnik i Učitelj, preuzeli su skrb za brata u nevolji. Kada se možemo osloniti na druge, možemo živjeti.

Koje li tek utjehe za slijepoga čovjeka kada je opazio kako ga sam Gospodin prima za ruku i vodi. Poznato je kako osobe oštećena vida mogu izvanredno dobro osjetiti i čuti. »Vidiš li što?« – pitanje koje mu je Gospodin uputio zasigurno je zazvonilo kao vječna riječ u njegovoj duši. Potpuno budan, u napetu času izlječenja, mogao je razaznati i najfinije nijanse u tomu glasu koji je davao i tražio. Molitva počinje dok pažljivo osluškujem skrovite i prodorne riječi Duha Božjega, kada mu dopustim da me takne kako i kada on to hoće.

Kada je slijepac na glavi i na očima osjetio Isusove ruke, možda je zamijetio kako kuca Srce jedinoga Otkupitelja čovjeka, jedinoga pravog Iscjelitelja. Je li naslutio bogatstvo i životvornu snagu toga Srca koje će i njemu dati da progleda? Sada još nije mogao nazrijeti kako će iz probodenoga Srca provreti krv da ukloni sljepilo grijeha koje dijeli čovjeka od Boga i od bližnjih. Svakako, bio je potreban dodatan dodir Spasiteljevih ruku da bolesne oči oslobodi od zaslijepljenosti: činilo mu se da ga okružuje drveće koje hoda.

Koliko puta, zarobljeni navikom, gledamo oko sebe samo uloge: prodavače, liječnike i učitelje, roditelje i djecu, tužitelje i optužene, male i velike, ove i one… U bolnu duhovnomu sljepilu, tromosti ili kukavičluku upravo zahtijevamo jedni od drugih da budemo samo maske. Ili jednostavno ne primjećujemo bližnje, ignoriramo ih kao bezvrijedne drvene kumire. Opterećeni, skrivamo se; bježimo u uloge samo da se ne bismo susreli kao žive osobe, da ne bi zasjao čovjek-otkupljenik koji od prvoga trenutka osobnoga života prikuplja ulomke svoje povijesti.

Silno je važna slika o Bogu koju u svojim osjećajima nosimo, ali odsudna je i slika o čovjeku. Čeznemo za spoznajom samih sebe; prijeko nam je potreban što jasniji pogled na čovjeka. Za susret s nekom osobom važni su nutarnji stav i shvaćanje. O tome ovisi hoćemo li olako pogrješno procjenjivati ili ćemo prepoznati pravo lice toga čovjeka. Stanovnici Betsaide vidjeli su čovjeka i poveli ga k Isusu.

Gospodine, dobro si znao što je u čovjeku. Daruj nam milost da u samima sebi i u ljudima oko nas prepoznamo svjetlo svijeta i sol zemlje koje nam Otac daruje. Pomozi nam da uvijek oko sebe vidimo ljude, onda ćemo moći davati dragocjeno biserje koje i sami primamo na dar. Ne ćemo ga bacati, nego ćemo ih bratski podijeliti s njima.

Mk 8,22–26
srijeda 6. tjedna

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.