Božje bogatstvo

Isus je od Oca postavljen. On će izvršiti sveto poslanje koje mu Otac daje. Na njemu je Duh Gospodnji koji ga pomaza za blagovjesnika. A baština o kojoj jedan čovjeku u Evanđelju pita Učitelja povjerena je dvojici braće. Kako će oni svoje sitne časti i vlasti među sobom podijeliti, ponajprije je njihova stvar. Ali odgovorni su pred sudom Božjim za pravednost. Hoće li dati dio dobara kako kome pripada, sami za to odgovaraju. Sami će stati pred gospodara koji će, kada opet dođe, pitati što je s talentima. Povjerio ih je slugama na upravljanje. Što su učinili s njima? Ono što je na putu dvojice braće nužno, bez čega ne mogu dalje jest da se pomire.

Čovjek bogataš iz poznate evanđeoske pouke nije sam proizveo ljetinu. Zemlja je urodila. Ako li pravo uloži i priskrbi još, blago njemu! Tko široke ruke dariva i dijeli da bi podario život, da bi izgradio, da bi drugima omogućio udio u životnoj gozbi – osigurao si je budućnost. Ako li najprije želi rušiti, snuje propast. Zadnjemu sluzi gospodar je na odlasku povjerio samo jedan talent i ovaj ga je zakopao. Ako li čovjek postupi gore negoli taj posljednji evanđeoski sluga, zapečatio je svoju sudbinu. Ako rastrošno izgubi, ako razmetne svoje imanje, sve ako mu je i tek nešto malo na brigu dano, gorki ga usud čeka. Za baštinu koju je povjerio Bog traži račun. Za onoga bogataša, koji siromahu Lazaru nije dobročinstva iskazao, znamo kakva mu je sudbina. Završio je u nevjerojatnim, bezizlaznim mukama, izbačen iz krila Abrahamova. Ovaj komu zemlja obilno urodi poznat nam je samo po svojoj rušilačkoj nakani. Ne znamo je li ju proveo.

Čudesna je evanđeoska logika. Upravo je ovaj problematičan čovjek doživio veliku milost: u njegovu razmišljanju Bog mu je progovorio. Svaka pažljiva duša s veseljem i velikim marom primila bi taj dar Duha. Riječ Božja vraća čovjeka na ono bitno. Sva naša skrb i naša briga bez Krista su isprazna muka i nevolja. A s Kristom postaju blagoslov. Kada izabrani narod, na putu u obećanu zemlju, nije bio poslušan Božjemu zakonu, pripravljao je sam sebi svoju propast.

Bogataš traži svoj užitak. Bez sinova. Bez obitelji. Zabarikadiran u tjeskobnu dvorcu samoće, završio je život i počeo je svoju smrt. Samotnjak. Bezdušno će umrijeti. Nije Bog protiv veselja i užitka. Otac iz čuvene pouke o rasipnomu sinu jasno će reći: trebalo se veseliti i radovati jer je izgubljeni sin nađen. Došao je k sebi i vratio se k Ocu. Mrtav bijaše i oživje. Ali na Očevu gozbu treba doći izmiren. Braća se moraju pomiriti da bi zajednički slavili u kući oca svojega dar novoga života. Pomirenje – to je baština koju nam je Otac povjerio. U ime svih nas Krist Gospodin prinosi Ocu zahvalnu žrtvu pomirnicu – svoje Tijelo i Krv, samoga sebe. On je blago koje se dariva. On je naše bogatstvo u Bogu.

Lk 12,13–21
18. nedjelja u liturgijskoj godini C

 

Duhovnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *